Svet apsurda u Kamijevom romanu „Stranac“

Objavljeno pod Priče

Kroz lik Mersoa kao amoralnog čoveka bez empatije, Kami slika svet iz perspektive pojedinca kog okolina ne može i ne želi da shvati, i ne uspeva da ga svrsta ni u kakvu prethodno ustanovljenu kategoriju. U svetu ljudi naviknutih na stereotipe i jednoobraznost, Merso predstavlja apsurdni izuzetak koji u društvo i uspeva bar prividno da se uklopi, ali u sistem nikako. Nastavite sa čitanjem

Svet apsurda u Beketovoj drami „Čekajući Godoa“

Objavljeno pod Priče

Kroz sudbine likova Vladimira i Estragona, ali i sporednih likova Pocoa i Likija, Semjuel Beket pripoveda o čovečanstvu i slika ljuski život kao repetitivan i besmislen niz nevažnih događaja i praznih konverzacija. Beket govori o ljudstvu koje čeka spas koji nikad neće doći i traži smisao života koji nikada neće naći. Iako svaki lik ima sopstvene osobenosti, akteri drame „Čekajući Godoa“ su podjednako izgubljeni i dele istu tragičnu sudbinu. Nastavite sa čitanjem

„Ko promaši ljubav, promašio je život“ – M. Selimović

Objavljeno pod Priče

Citat ne razumeš dok ga ne doživiš, kažu. Smatram da imam sreće što sam tek na početku svog životnog puta i nisam imala priliku da „doživim“ ovaj citat Meše Selimovića. Jer put koji nas vodi od prvog plača do poslednjeg daha tokom većeg dela vremena koji provedemo prelazeći ga nam deluje beskrajno, a ta se naša kaldrma sastoji od ograničenog broja kamenova i ograničen je broj koraka koji nam je potreban da dođemo do njenog kraja. Nema zastajanja, koliko god želeli da neki lepi trenutak zamrznemo i proživimo ga malo duže, i nema ubrzavanja, koliko god želeli da neki težak period brže prođe i nastupi srećnije doba. Ravnomernim korakom, noga pred nogu, hodamo. Nastavite sa čitanjem

Lopov

Objavljeno pod Priče

On je lopov. Ja sam njegov nož.

Kupio me je onog dana kada je pobegao od kuće i nikada se više nije osvrnuo. Nikada se nije vratio.
Spavamo danju, u parkovima, u zavučenim ćorsokacima velikog grada kog poznaje bolje nego unutrašnjost svog džepa – u kome se i ja nalazim – gde zna da ga niko neće pronaći, u haustorima zgrada u koje se uvučemo iza nekog stanara ili, onim danima koji slede nakon uspešnih noći, u nekom motelu gde niko ne obraća previše pažnje na njega. Nastavite sa čitanjem

U kakvoj porodici živi radosno dete

Objavljeno pod Priče

Moja porodica je vremenom podrazumevala različite stvari.

Kada sam se rodila, moju porodicu činili smo tata, visoki muzičar večito razbarušene kose koji je bez trunke sumnje odabrao svoju strast kao životni poziv, mama, sitna žena najglasnijeg smeha koji ste ikada čuli sa očima neverovatno jarke boje nane, i ja, malecni bucmasti smotuljak u maminom naručju obasipan najbestidnijom količinom ljubavi kojom je jedna beba mogla biti blagoslovena, rođen u braku između dvoje ljudi čija je ljubavna priča bila jedna od onih zbog kojih devojke ljubomorno uzdišu, drugi parovi osećaju blagu grižu savesti, a sredovečne dame počinju da tapkaju uglove očiju maramicom. To je bila porodica u kojoj je raslo radosno dete. Nastavite sa čitanjem

Šta nam poručuje Malala Jusafzai?

Objavljeno pod Priče

Ovaj rad je osvojio prvo mesto na 49. Konkursu za literarne radove za učenike osnovnih i srednjih škola koji je organizovan povodom Dana Ujedinjenih nacija i 70. godina od osnivanja ​O​rganizacije Ujedinjenih nacija.

Malala i ja smo potpuno različite u mnogo pogleda. Njena zemlja je Pakistan, a moja je Srbija. Njen Svat je moja Šumadija. Odrasle smo u drugačijim kulturama, okružene smo ljudima različitog mentaliteta. Molimo se različitim bogovima i naše različite religije uslovljavaju i različite načine života. Ona je par godina starija od mene, a proživela je mnogo više patnje nego što ću ja verovatno iskusiti za ceo život. Kada bismo želele da se sporazumemo, morale bismo da pričamo na engleskom – ona ne zna srpski, ja ne znam ni paštunski ni urdu. Uprkos svim našim razlikama, univerzalnu poruku koju šalje Malala Jusafzai razumem podjednako dobro kao i svako drugi ko je izdvojio vreme i pažnju da je sasluša. Nastavite sa čitanjem

crna rupa

Objavljeno pod Priče

ćutimo.

koliko je sati, kažem.
pogleda na sat, pomalo žmirkajući zbog lošeg svetla.
pola deset je, kaže.
trgnem se.
već?, pitam začuđeno.
nasmeši se.
šta da ti kažem, kad smo zajedno, vreme i prostor se nekako pogube, imam utisak da smo zajedno pet minuta, a ustvari je prošlo pet sati, kažem.
crna rupa je mesto u kome su prostor i vreme beskonačno zakrivljeni, kaže.
naša ljubav je crna rupa, kažem.
kikoćemo se. Nastavite sa čitanjem