Ovaj rad je osvojio prvo mesto na 49. Konkursu za literarne radove za učenike osnovnih i srednjih škola koji je organizovan povodom Dana Ujedinjenih nacija i 70. godina od osnivanja Organizacije Ujedinjenih nacija.
Malala i ja smo potpuno različite u mnogo pogleda. Njena zemlja je Pakistan, a moja je Srbija. Njen Svat je moja Šumadija. Odrasle smo u drugačijim kulturama, okružene smo ljudima različitog mentaliteta. Molimo se različitim bogovima i naše različite religije uslovljavaju i različite načine života. Ona je par godina starija od mene, a proživela je mnogo više patnje nego što ću ja verovatno iskusiti za ceo život. Kada bismo želele da se sporazumemo, morale bismo da pričamo na engleskom – ona ne zna srpski, ja ne znam ni paštunski ni urdu. Uprkos svim našim razlikama, univerzalnu poruku koju šalje Malala Jusafzai razumem podjednako dobro kao i svako drugi ko je izdvojio vreme i pažnju da je sasluša.
Možda se Pakistan i Srbija razlikuju isto koliko Malala i ja, ali neki od problema sa kojima se ona suočavala tokom svog odrastanja meni nisu strani. U ovoj državi, reč „feminista“ još uvek ima negativnu konotaciju i vezuje se za mizandriju. Feminista se izjednačava sa osobom koja mrzi muškarce i veruje u nadmoć žena. Pravi feminista veruje u jednakost polova. Kad god bih se nazvala feministom, govorili su mi da sam previše mala da bih razumela šta je to ili bi mi se podsmevali. Još uvek, iako svi zatvaraju oči pred tim, zanimanja se dele na „muška“ i „ženska“. Seksistički pogled na svet i ubeđenja su duboko usađeni u naš mentalitet. Patrijarhat dominira većinom srpskih domaćinstava.
Malala je odrasla u izrazito patrijarhalnom okruženju. Bila je devojčica u zemlji gde se slavi rođenje sina, a rođenje ćerke smatra sramotom. Bila je devojčica u zemlji gde je obrazovanje devojčica smatrano suvišnim luksuzom. I zato su njena dostignuća još impresivnija. Malala se otrgla okovima tradicije, vođena svojom neutolivom žeđu za znanjem i nesebičnom željom da svim svojim vršnjacima omogući isto obrazovanje koje je želela i za sebe. Kao i sva velika dela, i njena borba za obrazovanje ima skromne početke. Kada je imala samo deset godina, istakla se kao elokventan govornik govorivši protiv talibana zalažući se za obrazovanje devojčica, a njene govore su prenosili lokalni mediji. Od govora prenošenih od strane lokalnih medija, preko anonimnog bloga pisanog za britanski BBC, do govora održanog u sedištu Ujedinjenih nacija, Malala neumorno prikazuje realnost u Pakistanu ostatku sveta i zalaže se da svako dete, bez obzira na pol, veru i nacionalnost, ima pravo na obrazovanje. Čak i u najtežim trenucima, kada je živela pod terorom islamskih ekstremista ili kada se oporavljala u birmingemskoj bolnici od napada koji je ugrozio njen život, njena hrabrost je ostala nepoljuljana. Okrutni talibanski režim, raseljenje, čak ni atentat nisu mogli ućutkati njen glas, koji se nezaustavljivo prenosi svetom. Ona je svoj značaj i medijsku pažnju iskoristila na najbolji mogući način: ne za svoju ličnu korist, već za skretanje pažnje javnosti na jedan od najvećih problema današnjice. Školovanje je osnovno pravo svakoga od nas, a ona nastavlja da se bori sve dok svako od 61 miliona neobrazovane dece na svetu ne bude dobilo zasluženo obrazovanje.
Statistike pokazuju da je 17 odsto stanovništva u Srbiji nepismeno, a 23 odsto ima završenu samo osnovnu školu. Građani Srbije ne pokazuju nimalo zabrinutosti zbog ovakvih statistika. Ono što sam ja naučila od Malale je da je moć da promenimo ovakve statistike u našim rukama. Jednostavno me fasciniraju njena hrabrost i upornost i, još važnije, inspirišu me. Čine da poželim i sama da promenim nepravdu na ovom svetu koliko god sam u mogućnosti. Svaka promena počinje na lokalnom nivou, da bi se kasnije širila i rasla. Poput grudve koja prerasta u lavinu, inicijativa preuzeta da se načini i najmanja promena nabolje će vremenom, hranjena upornošću, prerasti u revolucionarne promene na nivou države, regiona, pa i sveta.
„Uzmimo knjige i olovke“, rekla je Malala u svom govoru za Ujedinjene nacije. „One su naše najmoćnije oružje. Jedno dete, jedan učitelj, jedna olovka i jedna knjiga mogu promeniti svet.“ Naoružajmo se znanjem, i omogućimo svoj deci da se školuju, jer će ta deca odrasti u velike ljude. Dužnost je svakog od nas da se bori za edukaciju, da bismo iza sebe svetu ostavili generacije školovanih ljudi, koji će nastavljati našu borbu sve dok svakom detetu na svetu ne bude bilo omogućeno obrazovanje.