Zaokruživljenje

Pohađam četvrtu godinu srednje škole i preda mnom se nalazi mali milion izbora koje treba doneti. Koji fakultet upisati, kako spremati prijemni, kako proslaviti punoletstvo, šta obući za proslavu mature, živeti u domu ili iznajmljivati stan, i tako dalje, bez kraja i konca. Osećam se kao da, gde god da se okrenem, sretnem jedno pitanje poput onih sa prijemnih ispita od prethodnih godina koje sam čitala – postavljeno pitanje, ponuđeni odgovori i boldovana rečenica „Zaokružiti/precrtati slovo samo ispred jednog od ponuđenih odgovora za koji se opredelite.“ Ništa neobično – turbulentan je ovo period koji sa sobom nosi malo više izbora nego prethodni, ali sam čin biranja i donošenja odluka ne bi trebalo da bude novina u osamnaestoj godini života.

Sociolozi nazivaju mlade rođene od početka osamdesetih godina do sredine devedesetih, one koji su na ulasku u treći milenijum postajali punoletni, „Milenijalsi“. Milenijalse karakterišu mnoge osobine u poređenju sa generacijom koja ih je odgojila, kao što su lošiji ekonomski uslovi, viša očekivanja na poslu, ali ono što ih pretežno karakteriše je neodlučnost. Milenijalsi pretežno žive sa svojim roditeljima, u kontekstu loših ekonomskih okolnosti ustručavaju se od velikih finansijskih troškova poput kupovine sopstvenog stana, sopstvenog automobila ili bilo koje vrednije imovine, odlažu brak i dobijanje dece. Odluke neminovno sa sobom nose posledice, pa se zbog toga odlažu ili, još bolje, prebacuju na nekog drugog – mamu, tatu, sistem. Ta boljka koja muči milione ljudi širom sveta malo starijih od nas, sadašnjih maturanata, svojstvena je i nama, post-milenijalsima ili „Generaciji Z“, kako nas još nazivaju. Suočeni sa pitanjem koje ima ponuđene odgovore, ne znamo kako da izaberemo samo jedno. Jer zaboga, šta ako pogrešimo?
Ovde u priču ulaze roditelji i obrazovni sistem, kao najefikasnija antitela za ovu „boljku“. Učenjem dece kako da donose izbore, osposobljavamo ih za dalju karijeru i život, umesto podizanja generacija plašljivaca koji se predugo kriju iza roditeljskih skuta i ne umeju da se suoče sa rizikom pogrešnog izbora.

Ovde se i kao učenik opšteg smera gimnazije moram pobuniti protiv istog. Kako nam ga predstavljaju? „Ako ne još uvek ne znate šta ćete da upišete… Ako vam podjednako dobro idu i društvene i prirodne nauke…“ Još jedan način odlaganja odluke za četiri godine. Čak i iz perspektive osobe koja se beskonačno mnogo puta predomislila oko izbora fakulteta, smatram da su osmaci savršeno sposobni bar da se orijentišu ka prirodnim ili društvenim naukama, a dalje sužavanje se može postići biranjem predmeta u drugoj, trećoj i četvrtoj godini srednje škole. Usmereno obrazovanje praktikuju skoro sve države koje postižu najviše rezultate na međunarodnim testovima, ali mi se i dalje držimo opšteg obrazovanja.

U Srbiji postoji 79 gimnazija koje osmacima nude upis u opšti smer. Pod izgovorom opšteg obrazovanja, serviraju nam se, i to često na izuzetno zastareo način, ogromne količine informacija koje nam u glavi obitavaju samo do pismene ili usmene provere, te se automatski brišu da bi napravile mesta za sedeći deo gradiva.
Pod izgovorom da oni koje zanima mogu da zatraže i više znanja od redovnog školskog gradiva, učenici koji se žale na sistem se okrivljuju što se sami nisu više angažovali u oblastima koje ih zanimaju. Uz najdublje poštovanje prema izuzecima, ko stiže da se više angažuje pored 16 predmeta u drugoj godini? Uz sport na koji ide zbog svog zdravlja i privatne časove na koje ide da bi izvukao pozitivnu ocenu kod „onog strašnog profesora“? Ne daj bože, uz vannastavne aktivnosti?
Pod izgovorom opšteg obrazovanja, serviraju nam se ogromne količine informacija od kojih zadržimo jedva delić, a pod pritiskom smo da kratko nakon predavanja opravdamo svoje petice time što ćemo savršeno reprodukovati najnoviji deo gradiva i to iz svih predmeta, i onih koji nas interesuju, i onih na čijim časovima se osećamo kao da nam se predaje na kineskom.
Čak ni postojeći društveni i prirodni smer nisu savršen primer usmerenog obrazovanja. Učenici biraju fiksnu grupu predmeta koja se čak i ne sužava toliko do četvrte godine, kada se većina već odlučila za izbor fakulteta i kada bi smislen broj predmeta bio do pet, najviše. Pitajte slobodno sve moje prijatelje koji upisuju prava, istoriju, političke nauke, maternji ili strani jezik posle društvenog smera, a imaju fiziku četiri godine. U četvrtom razredu mi ovaj sistem deluje apsurdnije nego ikad, kada je većina nas, ako ne izabrala koji će fakultet upisati, onda barem suzila izbor na nekoliko fakulteta, a primorani smo da prisustvujemo časovima koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa našim izborom buduće profesije. Nikoga od ljudi koji mogu da utiču na ovaj sistem takođe očigledno ne interesuje to što će naš prvi dodir sa praksom biti tek na fakultetu, a za neke i tek kada se zaposle. I sada, na pragu odlaska iz gimnazije, osećam se kao da ništa nisam zaista naučila. Moje ocene su jako dobre, ali meni i dalje nije potpuno jasna dvosmerna struja.

Opšte obrazovanje na srednjoškolskom nivou je odlična ideja u teoriji. Ne može da uspe u praksi. Pogledajte oko sebe, tako je jednostavno – vukovci su pod pritiskom, slabiji đaci su takvi jer su potpuno demotivisani, a nivo znanja, onog koje je primenljivo u stvarnom životu, je sramotno nizak. Svaki gimnazijalac u Srbiji će vam svoje profesore podeliti u dve grupe – oni koji mnogo traže i oni koji ne traže mnogo. Oni koji mnogo traže, za peticu i dobiju mnogo, ali samo za tu pismenu. To znanje je jednokratno i zaboravlja se isto kao epizoda Dnevnika koja se odgleda uveče, koja već sledećeg dana biva zamenjena svojom ažurnijom verzijom. A oni koji ne traže mnogo, rade isto to, samo sa manjom količinom gradiva i manje pritiska na učenicima.
Vreme je za radikalne reforme. Svaki društvenjak će vam reći da se društvo u svakom svom aspektu drastično promenilo u poslednje tri decenije i da se stopa promena samo povećava. Obrazovni sistem stagnira i duže od toga. Obavezna nastava informatike, prilagođavanje nastave nastanku novih profesija… Mnogo je stvari koje treba promeniti u trenutnom sistemu obrazovanja, ali jedna stvar koja je, barem u mojim očima, esencijalna je donošenje izbora. Odlaganje i izbegavanje izbora je koren mnogih društvenih problema, i predstavlja globalni problem.

Naučite decu da ne odlažu biranje i da ne gledaju u tuđe papiriće kada treba da zaokruže samo jedan od ponuđenih odgovora. Naučite decu da misle svojom glavom i da se ne uzdržavaju od donošenja odluka i dobijate samouverene ljude koji će se odgovorno nositi sa posledicama svojih izbora. Naučite decu da odaberu, jer ćete tako dobiti bolju radnu snagu, ali i bitnije, srećnije ljude.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

What is 6 + 10 ?
Please leave these two fields as-is:
IMPORTANT! To be able to proceed, you need to solve the following simple math (so we know that you are a human) :-)