Nekada je to knjiga ili epizoda omiljene serije koja se bavi tom tematikom; nekada su to poteškoće ili tragedija, a nekada je to lepa prilika ili značajna životna prekretnica; nekada to može biti potpuna banalnost poput „pogrešne“ misli koja izazove lavinu njoj sličnih. Okolnosti i uzroci variraju, ali je rezultat uvek isti – panika.
Sveobuhvatna, prožimajuća panika koja utupi i zamagli čula, izolujući me od spoljašnjeg sveta i usmeravajući me potpuno na stanje uzbune u meni. Ona vrsta koja me hladnim rukama ščepa za gušu, dok mi u ušima dobuje srce poput alarma i oboji ceo svet u vrišteće crvenu boju. Taj strah ne mogu nazvati strahom od smrti, od prolaznosti vremena ili od besmisla života, jer su ta tri pojma međusobno isprepletana, a opet, suptilno različita. U tom trenutku se osetim kao nešto malo, zarobljeno u propadajućem kavezu od krvi i mesa, koje je nekom greškom izronilo iz ništavila i za smešno kratak period vremena će se vratiti u njega. U tom trenutku sam svesna šta zaista jesam.
Postajem svesna apsurdnosti velike većine mojih dana koji su ispunjeni repetitivnim i društvenim normama nametnutim radnjama koje mi ne donose nikakav osećaj lične sreće, monotonije koja je tek mestimično prošarana trenucima radosti ili uspeha. Večitog čekanja na nešto ili nekoga, koje se u trenutku konačnog dostizanja ubrzo pretvara u novo odbrojavanje i iščekivanje. Uznemirujuće krhkosti svega što ljudi izdvajaju kao vrhunac života – mladosti, ljubavi, sreće. Ubija me pomisao da trošim najbolje dane svog života na način zbog kog ću kasnije zažaliti i da ne umem ili ne mogu to da promenim. A onda me porazi nedostatak nekog višeg smisla i zjapeća crna rupa na kraju života, koji je potpuno nepredvidiv i može me zadesiti čak i dok čitate ove redove. Čak i da postoji način da nepogrešivo odredim kada će nastupiti kraj, ne bi bilo nimalo utešno, jer bi me u svakom slučaju do vrata smrti ispratile propuštene prilike i nedovršeno, a započeto. Dokusuri me pomisao da me opsedaju ovakvi strahovi, a u svakom smislu sam na uzlaznoj putanji – mlada sam, zdrava i „život je preda mnom“. Kako ću se nositi sa pomišlju da je „zlatno doba“ iza mene i da je sve što sledi u svakom pogledu gore od onoga što je prethodilo?
Kada me obuzme ta panika koju nikada neću moći da svrstam u iracionalne strahove, čini mi se da nikada neće prestati. Onda očajnički tragam za bilo kakvom vrstom skretanja pažnje. Načini su brojni, a nijedan nije potpuno delotvoran. Udubim se u neki fizički posao ili pokušam da se posvetim nekoj knjizi ili filmu, da bi me tuđe sudbine zaokupile umesto sopstvene. Tražim distrakciju u međuljudskim odnosima. Vodim računa da uvek imam neki hobi ili interesovanje, jer je dokolica pogodno tlo za strahove. Ustvari, samo svesno radim ono što ljudska vrsta nesvesno čini. Zadajemo sebi ciljeve, osmišljavamo projekte, gradimo i rušimo, okupiramo se trivijalnim detaljima svakodnevnice, stvaramo sebi iluziju smisla i pričamo jedni drugima priče o većem planu i drugom svetu, i sve to da bismo potisnuli neoborivu činjenicu da nam se svima bliži kraj. Vreme teče, sat otkucava, pesak curi.
Umiremo.