Pojam sreće je relativan i individualan. Svaki pojedinac ima sopstveni ideal sreće. Šta je nekome sreća, drugome je svakodnevnica. Ljudi odvajkada govore o sreći; neki tvrde da su je dostigli i savetuju druge kako da učine isto. Sreća je nemerljiva i ne mogu se uporediti sreće dva čoveka. Sreća nije nedostižna, ali je mi možemo takvom predstaviti svojim nerealnim kriterijumima i nezajažljivim apetitima.
Gradimo pojam sreće čitavog života. Kada smo mali, dok nam je budućnost još uvek apstraktna i neshvatljiva, sreća je samo trenutno zadovoljenje neke trenutne potrebe ili hira. Kako odrastamo, pojam sreće se širi u skladu sa širenjem naših ambicija i shvatanjem sveta, a nesebičnijim pojedincima počinje da uključuje i sreću bliskih ljudi pored sopstvene, ili čak sreću na globalnom nivou, poput mira u svetu.
Zato što je definicija sreće večito promenljiva, zato je sreća u smislu ispunjenja svih naših želja nedostižna. Čak i kada bismo ih sve ostvarili, od grandioznih ambicija do sitnih hirova, ubrzo bi njihovo mesto zauzeli novi ciljevi koje treba dostići. Koliko god to delovalo obeshrabrujuće, govoreći nam da nikada nećemo biti apsolutno srećni, ti novi putevi kojima hitamo koji se stalno otvaraju pred nama su ono što nas pokreće i gura napred čitavog života. Ono što nas ujutru primorava da otvorimo oči i podiže iz kreveta je ta svakodnevna borba za makar delić te obećane sreće. Tako nam i prolazi život – možda nikad ne sastavivši sve deliće i dostignuvši potpunu sreću, ali svakako, pre ili kasnije, shvativši da su ti delići, paramparčad obećanog raja koji predstavljaju trenutno ili prolazno ispunjenje, bili istinska sreća.
Koliko god sreća bila nemerljiva i neuporediva, smatram da nijedno ostvarenje sopstvenih težnji i želja ne može ispuniti čoveka i doneti mu takvu satisfakciju kao što to čini postavljanje tuđe sreće ispred sopstvene, a zatim usrećivanje te voljene osobe. Ne ume svako da postavi drugoga kao prioritet umesto sebe, i oni koji to ne mogu će ostati uskraćeni za najviše stupnjeve sreće koje ljudsko biće može da dostigne.
Ne postoji prava definicija sreće, ali postoji mnogo pogrešnih. Roditelji vaspitavaju decu da oblikuju svoju sreću prema roditeljskim ambicijama i unapred pripremljenim kalupima društva. Masovno se sreća izjednačava sa materijalnim blagostanjem. Mnogi smatraju da sopstvenu sreću mogu dostići samo gušenjem i uskraćivanjem tuđe. Zavidni ljudi veruju da će biti srećni tek kada neko drugi nije. Sve ove pogrešne definicije sreće, osim što nisu tačne, takođe su i nedostižne. Tačnije, mogu se dostići, ali neće doneti pravu sreću. Deca koja ostvare roditeljske ambicije će ubrzo shvatiti da nisu istinski zadovoljna i da su izgubila sopstvene. Ljudi koji za cilj postave materijalnu situaciju će vremenom samo povećavati svoje apetite, dok ih pohlepa ne odvede u ludilo. Zavidnici će u trenutku nesreće predmeta njihove ljubomore možda i osetiti trenutni trijumf, ali će, čim taj trenutak prođe, uvideti da tuđa nesreća ničim ne može doprineti njihovoj sreći.
Pronalazim sopstvenu sreću u raznim aspektima svakodnevnice podjednako kao u ostvarivanju dugoročnih ambicija. To je ono što i čini kolotečinu svakodnevnice podnošljivom. Možda nikada neću doživeti da vidim mir u svetu ili pronalaženje panacee, univerzalnog leka za sve bolesti, ali dok god zagrljaj voljene osobe ili lep gest nekog stranca mogu da mi izmame iskren osmeh na lice, ja za svoju sreću ne brinem.