„Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života – krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.“
– Ivo Andrić
Svaki početak je težak, kažu.
A meni nijedan početak nije težak kao prazan list papira.
Gledam ja njega, gleda on mene. Belina mi bode oči, podsmeva mi se, ponižava me, izaziva me. Ismeva moj nedostatak reči kojima treba da ga ispunim.
Mastilo u peru se uzburkalo, nestrpljivo da započne ples po linijama papira.
Ali pre nego što započnem, moram da postavim sebi jedno pitanje – zašto pišem? Nastavite sa čitanjem